Kratki roman o majci – Tatjana Gromača

Opis

Kratki roman o majci Tatjane Gromače jedan je od njezinih najintimnijih romana. U središtu je odnos majke i kćeri, ali i ono što taj odnos nosi sa sobom: obitelj, sjećanje, ljubav, usamljenost, naslijeđene obrasce i pokušaj da se vlastita prošlost razumije bez uljepšavanja. Za razliku od ranijih tekstova u kojima je Gromača znala posegnuti za sarkazmom i cinizmom, ovdje piše ogoljenije i neposrednije, bez potrebe da se iza ironije sakrije ono bolno.

Roman funkcionira kao svojevrsni intimni dnevnik i traganje za istinom. Autorica se vraća majčinu životu i vlastitu odnosu prema njoj, pokušavajući je ponovno nacrtati riječima — ne kao konačnu i objašnjenu figuru, nego kao osobu čiji se lik kroz vrijeme neprestano mijenja. U tom je procesu važno upravo prihvaćanje: ne pokušaj da se prošlost prepravi, nego da se pronađe način da se s njom živi i da se vlastite emocije razumiju u njihovu punom proturječju.

Majka je istodobno druga osoba i sastavni dio vlastita identiteta. Između bliskosti i distance, pripadanja i potrebe za odvajanjem, kći pokušava pronaći mjesto s kojega može promatrati majčin život, ali i vlastiti. Tako se u romanu otvara i šire pitanje koliko nas obiteljske veze oblikuju, čak i onda kada mislimo da smo od njih odavno otišli.

Važna tema knjige jest i pisanje samo. Gromača ne piše samo o majci; ona piše i o tome što znači pokušati o nekome pisati. Svaki zapis postaje pokušaj oblikovanja jezika, a jezik pokušaj da se iskustvu da neki oblik. Pisanje je istodobno posao, utočište i način suočavanja s boli. Autorica ga promatra kao privremeno, ali stvarno spasenje — prostor u kojemu se ono teško može preraditi i pretvoriti u nešto što se može razumjeti.

Upravo zato Kratki roman o majci postaje i roman o umjetnosti i njezinoj mogućoj ljekovitoj snazi. Estetika ovdje nije bijeg od teškog iskustva, nego način njegova preoblikovanja. Ono što je bolno, nepravedno ili proturječno ne nestaje, ali kroz jezik dobiva novi oblik i novu mogućnost čitanja.

Posebno je snažan odnos između osobnog iskustva i univerzalnih pitanja. Gromača ne pokušava ponuditi konačan odgovor na to što je život, zašto je često nepravedan ili kako pomiriti vlastite i tuđe istine. Umjesto toga, sam tekst postaje put traganja, prostor u kojemu se odgovor tek pokušava pronaći. Čitanje tako postaje sudjelovanje u tom procesu — umjesto gotovog zaključka dobivamo pitanje koje nastavlja djelovati i nakon posljednje stranice.

Nataša Govedić u svom osvrtu ističe motiv pupčane vrpce koja, iako davno prerezana, ponovno izrasta između majke i djeteta. Ta slika dobro opisuje emocionalnu jezgru romana: vezu koja istodobno može biti izvor pripadanja i tereta. No Gromača ne ostaje u zamjeranju. Njezino približavanje majčinoj usamljenosti pokušaj je da se odnos sagleda bez jednostavne podjele na krivnju i nevinost.

Tatjana Gromača (Sisak, 1971.) autorica je poezije, proze, eseja, književnih ogleda, putopisa i kolumni. Objavila je niz zapaženih knjiga, među kojima su Crnac, Božanska dječica, Bolest svijeta, Carstvo nemoći, Početnica za luđake, Berlin, Pula, Varšava, Ivan Bezdomnik i njegove pjesme te Osvajanje čitalačkog prostora. Njezine su knjige prevedene na više europskih jezika, a za roman Božanska dječica dobila je nagradu Vladimir Nazor i nagradu Jutarnjeg lista za roman godine. Za zbirku pjesama Ivan Bezdomnik i njegove pjesme 2024. dobila je nagradu hrvatskoga P.E.N.-a Tonko Maroević.

Kratki roman o majci knjiga je za čitatelje koje zanimaju suvremena hrvatska književnost, romani o obitelji, odnos majke i kćeri, sjećanje, autobiografsko pisanje i književnost o pisanju. To je tih i neposredan roman o pokušaju da se kroz jezik približimo osobi koju možda nikada ne možemo do kraja razumjeti — pa tako, pišući o njoj, malo bolje razumijemo i sebe.